ČUVAR TRADICIJE RAVANGRADA

Detalji

Objavljeno 15 septembar 2020

---

Tokom druge polovine devetnajstog vika, izgradnjom somborske železnice, počela se razvijat fijakerska služba u Somboru. Fijakeri su bili popularni u svim većim gradovima Austro-Ugarske. Sombor je u to vrime bio značajno sridište Bačko-bodroške Županije i imao je status grada, tako da su vrlo brzo fijakeri postali značajni i u somborkoj varoši. Njev broj je bivao sve veći tokom godina. Mista u varoši na kojima su fijakeri bili smišteni zvali su se „placevi“ a početkom dvadesetog vika izgrađeno je fijakersko stajalište priko puta hotela „Slobode“ koje je nikoliko godina kasnije dobilo i bođoše kako bi konji i fijakeri imali lada. Bođoši su i dalje tu ali fale upregnuti fijakeri. Nekada više od dvadeset fijakera krasilo je taj plac, a danas ispod jednog bođoša još uvik svoje mušterije čeka samo jedan fijaker. Poslidnji šest godina Aleksandar Antunić svakodnevno stoji na fijakerskom stajalištu ko čuvar tradicije Ravangrada. Od prolića do kasne jeseni, sve dok ima nostalgični somboraca, gostiva željni mirne i lagane vožnje, opstaje i ovaj jedini varoški fijaker.

 „Svog prvog konja sam kupio kada sam imao devetnajst godina. Moj dida je bio vodar, a otac je držao konje. I nikako je ta ljubav prišla i na mene. To su naslidila i moja dica, stariji sin se bavi zaprežnim sportom a mlađi mu u tome pomaže“ započo je priču somborski fijakerista Aleksandar Antunić.

Zafaljujuć gradskom finansiranju priko Turističke organizacije grada Sombora, u zvaničnu turističku ponudu Sombora osim kulturni, istorijski i prirodni znamenitosti u ponudi je i vožnja fijakerom.

 „Više nigde ne žurim, vožnja me opušta i odmara. Dan započinjem jutarnjom kafom, naranim i napojim konje i kad zapregnem jednu od kobila, stižem na fijaker plac već oko deset sati.“

Kako Aleksandar ističe, najčešće vozi bake sa unucima, domaće i strane turiste koji posićuju Sombor, đačke ekskurzije i sve koji žele da se provozaju ulicama Somborske varoši. „Nekada je to bio poso, ko što su danas taksisti. Nekada je u Somboru bilo oko sedamdeset fijakerista. I danas ima somboraca koji me pozovu telefonom i naruče fijaker kao taksi prevoz, da se provozaju do kanala, kupališta il do grada. Leti ima najviše posla, jul misec zna bit slabiji, al ove godine zbog vandredne situacije u zemlji, kako ljudi nisu puno putovali, bilo je više positilaca.“

Najčešće se vozi oko čuveni somborski vinaca koji okružuju jezgro grada Sombora. Širi krug iđe do železničke stanice i do Velikog bačkog kanala. Fijaker kreće od Gradskog muzeja, Narodnog pozorišta, pa dalje laganim kasom prema maloj pravoslavnoj crkvi. Vincom dalje vodi do Istorijskog arhiva, Dičje biblioteke, katoličke crkve i prolazi nuz još mnogo značajni građevina. Aleksandar dok vozi ukazuje mušterijama na znamenitosti grada, upoznaje ih sa istorijom grada i trudi se da odgovori na svako pitanje. Al kako kaže najviše turiste oduševi zelenilo i arhitektura varoši.

Po potrebi Aleksandar vozi mušterije i na svadbe, mature, rođendane i druga slavlja, al kako kaže to je posao od kog se ne mož obogatit, jednostavno ga moraš volet.

Opivan u brojnim pismama fijaker i dalje živi, al kako kaže pisma Zvonka Bogdana „sve je manje dobri tamburaša, fijakera i salaša, sve je manje konja, konja koji jure, a u stvari nikuda ne žure“, ostaje nada da će sićanje i nostalgija Somboraca za prohujalim vrimenima i romatikom očuvati ovu turističku ponudu i možda napraviti misto za još koji fijaker u ladu bođoša.

 

---